preskoči na sadržaj
O školi

OSNOVNA ŠKOLA LUKE PERKOVIĆA

 

 

Prilog poznavanju povijesti školstva u brinjskom kraju

Uz 230. obljetnicu organizirane prosvjetne djelatnosti

 

Željko Holjevac

 

Autor donosi kratak presjek kroz posljednjih 230 godina organizirane prosvjetne djelatnosti u brinjskom kraju, apostrofirajući pritom samo neke markantnije osobitosti.

 

Uvod

            230. obljetnica organiziranoga školstva u brinjskom kraju, obilježena prigodnom svečanošću u Osnovnoj školi Luke Perkovića u Brinju 9. prosinca 2002. godine, poticaj je da se ukratko valoriziraju neke poznate i manje poznate okosnice još ni izdaleka dovoljno istražene povijesti školstva u toj sredini. Svrha ovoga priloga nipošto nije sustavna i cjelovita obrada prosvjetne djelatnosti na području današnje općine Brinje u prošlosti i sadašnjosti. Upuštanje u takav poduhvat iziskivalo bi, naime, opsežna istraživanja i ozbiljnu studiju.Oboje ostavljamo za neko buduće vrijeme. Sada nam je namjera iznijeti samo neke spoznaje koje, po našem mišljenju, mogu poslužiti kao korisna činjenična polazišta za eventualna kasnija pregalaštva na temi o kojoj je ovdje riječ.

 

Srednjovjekovni korijeni pismenosti

            Osnutak trivijalne škole u Brinju 1772. godine početak je organizirane prosvjetne djelatnosti u brinjskom kraju. Međutim, početak sveukupne pismenosti na tome području nesumnjivo je znatno starijeg datuma koji se, ako apstrahiramo ranija razdoblja o kojima ionako nemamo nikakvih podataka, po svoj prilici krije negdje u srednjovjekovlju. Dokaz koji bi mogao ići u prilog takvome našem razmišljanju zasigurno je snažna prisutnost konfesionalnoga momenta u lokalnim razmjerima tijekom srednjega vijeka. U Brinju je od druge polovice 14. stoljeća postojao samostan augustinaca s crkvom sv. Marije. Početkom 16. stoljeća spominju se u mjestu privremeno franjevci i dominikanci.Ako znamo da je Crkva u srednjem vijeku bila rasadište kulture i prosvjete, a svećenici i redovnici nerijetko najobrazovaniji (ponekad i jedini obrazovani) ljudi, onda je podatak o razvijenome crkvenom životu i samostanskim zajednicama u brinjskom kraju u to vrijeme neupitan indikator postojanja određene ne samo kulturne nego i prosvjetne djelatnosti. Ipak, kad je riječ o ovoj posljednjoj, nužno je uvijek imati na umu da je to uglavnom bila pretežno unutar sebe zatvorena (samo)izobrazba svećeničkog i redovničkog kadra, od koje su širi slojevi puka u ono vrijeme sasvim sigurno mogli imati vrlo malo ili nimalo koristi. Odgovarajućom pismenošću mogao se tada podičiti zacijelo samo vrlo uzak krug pojedinaca koji su pripadali lokalnoj eliti duhovne i/ili svjetovne provenijencije.

            Provale Turaka-Osmanlija, koji su 1530. godine opsjeli frankopanski brinjski grad Sokolac i strahovito opustošili njegovu okolicu, izazvale su silne migracije. Staro je stanovništvo u velikom broju napuštalo svoja ognjišta i odlazilo poglavito u smjeru tadašnje zapadne Ugarske (pretežno današnjeg Gradišća). Vojna posada u brinjskoj utvrdi, koja je sredinom 16. stoljeća brojila otprilike tridesetak ljudi, bila je u nekim naročito kriznim trenucima, moglo bi se reći, gotovo jedini čimbenik održivosti stalne naseljenosti. Zadržavanjem određenoga broja starosjedilaca i kasnijim doseljavanjima pojedinih obitelji iz okolnih mjesta, npr. Ogulina i Senja, odnosno povremenim «uskakanjima» vlaških i drugih skupina iz širega prostora, osobito u 17. stoljeću, naseljenost se s vremenom stabilizirala u sociokulturnim i etničkim obrascima čije su konture u lokalnom krajobrazu u osnovi i danas prepoznatljive. S obzirom na gotovo dvostoljetno ratovanje s Osmanlijama (otprilike od Krbavske bitke 1493. do Karlovačkoga mira 1699. godine), koje Pavao Ritter Vitezović s punim pravom označava sintagmom «dva stoljeća hrvatskoga plača», nije teško zamisliti kakve su u tim vremenima mogle biti obrazovne mogućnosti ili, bolje rečeno, nemogućnosti. Kontinuitet srednjovjekovlja zamijenjen je, prema tome, osjetnim ranonovovjekovnim diskontinuitetom. U Vojnoj krajini, koja je isprva služila obrani hrvatskih i ostalih habsburških zemalja od najezde s istoka, stoljećima je bilo najvažnije osigurati dovoljan broj naoružanih ljudi – seljaka i ratnika.Škola, obrt, trgovina i druge sastavnice javnoga života bile su dugo vremena potiskivane na krajnju marginu. Tako je bilo i u brinjskom kraju kao integralnom dijelu krajiškoga (graničarskoga) bedema koji se protezao od sjevernoga Jadrana do obronaka Karpata.

 

Školstvo u doba Vojne krajine

            Princ Hildburghausen, vojnokrajiški reformator, izvršio je 1746. godine preustroj Karlovačkoga generalata, tj. dijela Hrvatsko-slavonske Vojne krajine između Kupe i mora.Brinjski kraj, koji je od 16. stoljeća bio u sastavu Senjske velike kapetanije, pripao je Otočkoj pukovniji, ali je već 1765. godine izdvojen iz njena sastava i pridružen Ogulinskoj pukovniji. Između kapelskih i velebitskih obronaka ustrojene su dvije satnije – Brinjska i Jezeranska.

Odnos prema školstvu na području Vojne krajine počeo se u to vrijeme korijenito mijenjati. Među osnovnim razlozima koji su za to u neku ruku bili presudni težište valja posebice staviti na dvije činjenice. Prije svega, u 18. stoljeću je prestala opasnost od Turaka. Vojna krajina nije više imala poglavito obrambeno značenje niti je njeno žiteljstvo bilo neposredno ugroženo na «svome» teritoriju. Osim toga, bilo je to doba prosvjetiteljstva, kada se u Europi išlo za podizanjem opće razine obrazovanosti, jer se prosvjećivanje držalo oblikom usavršavanja ljudskoga roda. Marija Terezija, prosvijećena vladarica, donijela je potkraj 1774. godine poseban propis – Opći školski red – kojim je u čitavoj podunavskoj Monarhiji uvedeno obvezatno pohađanje nastave u školama za sve podanike.Oni su tada u školu polazili u dobi između šeste i sedme, a iz nje su izlazili u dobi između dvanaeste i trinaeste godine života. Pučka je škola, dakle, trajala šest godina.

Osnovne škole u Vojnoj krajini počele su se osnivati još prije toga, najprije u središtima pojedinih pukovnija a zatim pomalo i u satnijskim središtima. Tako je 4. ožujka 1772. godine odlukom Dvorskog ratnog vijeća u Beču, a na prijedlog baruna Kleefelda, osnovana tzv. trivijalna škola u Brinju.Bila je to državna škola (polu)vojničkog tipa. Jedna od njezinih osnovnih zadaća bilo je osposobljavanje nižega kadra u krajiškoj (graničarskoj) upravi i vojsci. Nastava je bila organizirana na njemačkom jeziku, službenom jeziku u Vojnoj krajini. Zastupljeni su bili uglavnom slijedeći predmeti: vjeronauk, čitanje, pisanje, računanje, crtanje, geometrija i narodno gospodarstvo. Učitelji su bili vojne osobe. Njihov je status u vojnoj hijerarhiji odgovarao otprilike činu narednika. Dobivali su plaću od 15 forinti mjesečno. Dakako, taj je iznos bio promjenjiv, pa je kadšto znao biti niži, rijetko viši. Učiteljima je pripadalo i nešto prihoda i u naravi, npr. bili su opskrbljivani ogrijevnim drvom, a uživali su i određene površine obradive zemlje. Dakako, te su površine bile redovito skromne, jer zemlje u brdsko-planinskim predjelima nikad nije bilo u izobilju. Stjepan Krpan, autor monografije Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti, piše da je brinjska trivijalka bila prvobitno smještena u jednoj potleušici (kolibi) pokraj župne crkve u vlasništvu izvjesnoga Dane Rapajića.Drugim riječima, škola nije raspolagala vlastitom zgradom. U trivijalnim školama učilo se napamet, često bez pravoga razumijevanja, a najčešće sredstvo za pisanje bilo je zaoštreno guščje pero. Pedagoška sprema nastavničkoga osoblja bila je oskudna, a disciplina u školi iznimno stroga. Osim batinanja koje je bilo sasvim uobičajena pojava primjenjivali su se i drugi oblici prinude i kažnjavanja. Vjerojatno iz tih vremena potječe glasovito lokalno iskustvo sadržano u misli: «Šiba je izašla iz raja!». Iako je osnovno obrazovanje u načelu bilo obvezatno, krajiške su škole redovito bilježile mali broj polaznika. Trivijalna škola u Brinju, prema podacima iz 1802. godine, imala je samo 20 učenika.U školu su većinom išli dječaci, a vrlo rijetko djevojčice. Brinjska trivijalka bila je dugo vremena jedina takva škola u brinjskom kraju. Tek 1832. godine Ogulinskoj je pukovniji odobreno otvaranje trivijalne škole u ispražnjenoj zgradi državne pošte u Jezeranama.

U prvoj polovici 19. stoljeća vojne su vlasti pristupile ustrojavanju općinskih narodnih škola u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. Odluku o tome donijelo je Dvorsko vojno povjerenstvo u Beču 19. rujna 1829. godine.Općina u to vrijeme nije bila isto što i općina danas. Pojam se tada odnosio na svako pojedino selo ili nekoliko manjih zaselaka u okviru jedne satnije. Dakle, bila je to svojevrsna seoska zajednica. U općinskim narodnim školama djeca su podučavana u čitanju, pisanju, računanju i vjeronauku. Za razliku od trivijalki u kojima je nastava bila na njemačkom jeziku, u općinskim narodnim školama predavalo se na hrvatskom jeziku. U školu se obično polazilo između šeste i osme godine starosti. Izobrazba u općinskoj narodnoj školi trajala je otprilike 2-3 godine.Ona je u pravilu bila kraća i manje sustavna nego u trivijalnim školama. U odnosu na svoje kolege u trivijalkama, učitelji su u općinskim narodnim školama bili redovito nižih kvalifikacija. Selo ih je izdržavalo dijelom u živežnim namirnicama a dijelom u novcu.

Godine 1830. otvorena je narodna škola u Križpolju, 1831. u Stajnici, 1832. u Jezeranama, 1840. u Prokikama, a 1850. u Vodoteču.Prema podacima Pavla Kušana, upravnog satnika Ogulinske pukovnije, Brinjska je satnija uoči 1848/49. godine imala jednu državnu (trivijalnu) i četiri općinske narodne škole, a Jezeranska satnija također jednu državnu (trivijalnu) školu i četiri općinske narodne škole.O tome kakve su u to vrijeme bile životne i obrazovne prilike u svezi s općinskim narodnim školama u brinjskom kraju, možemo ponešto saznati iz zapisnika o narodnim zahtijevanjima Jezeranske satnije, sastavljenog u Jezeranama 15. travnja 1848. godine na njemačkom jeziku, gdje se o općinskim narodnim školama na području dotične satnije navodi slijedeće:

           

«8. Osnovne škole, koje su započele svoju djelatnost, svakako su ustanove čija je svrha skrb za moralnost i obrazovanje naroda. Ipak, [one] ne mogu ispuniti plemenitu i mudru namjenu niti mogu postići [svoju] svrhu. Uzrok se nalazi u  siromaštvu općinâ.

Naime, svaka općina ima vlastitu osnovnu školu. Kada ona i s najvećom požrtvovnošću od svakoga jutra zemlje, koji posjeduje, prinese do tri, a neke [općine] također do pet, krajcara godišnje za uzdržavanje učitelja, na taj se način sa 60 forinti godišnje jedva sastavlja plaća općinskoga učitelja.

Lako se razabire kakva se sposobnost može tražiti od pojedinca kojem se obećava plaća [od] pet forinti mjesečno. Djeca koja idu u školu od šeste do osme godine starosti, pohađaju [najprije] dvije godine osnovnu školu, a [zatim] do 15. godine života trebaju nedjeljom i blagdanima biti nazočna nastavi ponavljanja, što se kod raspršenoga i planinskoga smještaja krajiških naselja često ne može u potpunosti ostvariti, pa već dulje [vrijeme] postoje dokazi da kod takve djece, po izlasku iz osnovnih škola, nestaje kasnije svaki trag poduke u čitanju i pisanju.

S jedne strane općine su u velikoj mjeri zaokupljene uzdržavanjem učitelja osnovne škole i školskih zgrada, ali se druge strane ne uočava da ove plemenite ustanove postižu svoju svrhu.

Općine stoga žele da se za svaki satnijski kotar osnuje samo jedna škola koja može primiti odgovarajući broj djece, da se tom prilikom učitelju s jednim pomoćnikom odredi plaća koja pripada njegovom položaju te da se to osoblje uzdržava iz javnih zemaljskih prihoda.»

 

Iz navedenoga se jasno vidi da općinske narodne škole nisu bile nimalo učinkovite. Siromaštvo je bilo sveprisutno, a organizacija nastave loša, pa su mnogi polaznici koji bi tek stekli neke osnove pismenosti vrlo brzo zaboravljali naučenu materiju. Takva organizacija prosvjetne djelatnosti nipošto nije mogla utjecati na smanjivanje tada još izrazito visokoga stupnja nepismenosti u čitavome kraju.

           

U drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća

Na poticaj podmaršala Josipa baruna Filipovića, brata posljednjega zapovijedajućeg generala u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini podmaršala Franje baruna Filipovića, u Brinju je 1879. godine podignuta sadašnja stara škola zgrada. Prvi učitelj u toj školi bio je neki Stipetić iz Ogulina. U školskoj zgradi bio je učiteljski stan, a u dvorištu gospodarske zgrade te obradivo zemljište koje je – kako piše Stjepan Krpan – ranije pripadalo Mili i Kati Jelačić.]Bio je to svakako značajan korak dalje u razvitku prosvjetne djelatnosti u brinjskom kraju.

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina bila je u to vrijeme već razvojačena. Ona je 15. srpnja 1881. godine konačno ukinuta i sjedinjena s civilnom Hrvatskom i Slavonijom.Bivše krajiške satnije – Brinjska i Jezeranska – postale su upravne općine u sastavu kotara sa središtem u Brinju. Prilikom upravne reorganizacije 1886. godine brinjski je kotar ukinut, a općine Brinje i Jezerane priključene senjskom kotaru.Nastojanjem uglednih Brinjana, naročito obitelji Prpić i Jelačić, brinjski je kotar odlukom Hrvatsko-dalmatinsko-slavonske kraljevske zemaljske vlade polovicom 1892. godine obnovljen.Pripadao je Ličko-krbavskoj županiji, a u njegovu sastavu bile su brinjska i jezeranska općina.

Utjelovljenjem bivših krajiških predjela u sastav civilne Hrvatske i Slavonije u njima se počeo primjenjivati Mažuranićev Zakon o pučkim školama i preparandijama iz 1874. godine. Taj je zakon predviđao obvezatno četverogodišnje osnovno obrazovanje s jednom godinom tzv. opetovnice, tj. ponavljanja stečenih znanja. Prema podacima Ličko-krbavske županije iz 1903. godine, brinjski je kotar imao osam pučkih škola. U njima je radilo ukupno 13 učitelja. Od ukupno 2526 djece u školskoj dobi nastavu su pohađala samo 922 djeteta, od čega 753 dječaka i tek 169 djevojčica. To znači da čak 1604 djeteta u školskoj dobi nisu uopće bila uključena u obrazovni proces. Djevojčice su pritom osjetno lošije prolazile od dječaka, jer je u narodu prevladavalo uvjerenje da «ženskom djetetu ne treba škole». Opetovnicu je u kotaru Brinje 1903. godine pohađalo ukupno 161 dijete, iako je bilo ukupno 449 onih koji su trebali biti nazočni nastavi ponavljanja. Budući da je osnovno obrazovanje, barem prema slovu zakona, bilo obvezatno, nemarni polazak škole podlijegao je globama koje su se uplaćivale u školsku zakladu. Ali, čini se da ta mjera sama po sebi nije bila naročito plodotvorna. U kotaru Brinje dosuđeno je tako 1903. godine u ime globe za nemarni polazak škole čak 250 kruna, ali je od toga ubrana samo 71 kruna.

            Ako imamo na umu da u to vrijeme svi nisu išli ni u osnovnu školu u zavičaju, jasno je da je na početku 20. stoljeća još manje moglo biti onih koji su eventualno nastavljali školovanje na višim školama izvan zavičaja, npr. u nedalekom Senju, iako je takvih pojedinaca pokatkad znalo biti i u ranijim vremenima.Tako se, primjerice, u Izvješću Kr. realne gimnazije u Senju za školsku godinu 1909/10. spominju četiri učenika iz Brinja: Zora Babić, Franjo Babić, Dragutin Kovačić i Stjepan Linarić. Posljednja dvojica bili su pitomci biskupskoga konvikta u Senju.U Izvještaju Kr. velike gimnazije u Gospiću za školsku godinu 1909/10., pak, spominje se jedan učenik iz Brinja. Bio je to neki Milan Župan.

Dakako, to su bile gimnazije, tada elitne škole za brinjsku djecu, koje su rijetki pohađali, jer je većina ili ostajala na zemlji ili odlazila u potrazi za bilo kakvim poslom ili pak nastojala doći barem do nekog zanata. U izobrazbi mnogih mladih ljudi u obrtničkim i trgovačkim zvanjima, o čemu se danas isuviše malo zna, zapaženu je ulogu, naročito u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, imalo društvo Hrvatski radiša. U Brinju je 6. lipnja 1923. godine osnovan radni odbor Hrvatskog radiše. Predsjednik Odbora bio je Ivan Malinarić, brinjski župnik i kanonik, potpredsjednik Milan Prpić, trgovac, tajnik i blagajnik Josip Fröhlich, pravnik, zamjenik Šime Jelačić, posjednik, a odbornici Ive Jotić, postolar, Tomo Jelačić, opančar, Milan Duić, pekar, Antun Babić, postolar, Alojz Mufić, krojač, Dane Zastavniković, učitelj i Anka Vučetić, učiteljica.O djelovanju Hrvatskog radiše u brinjskom kraju možda najbolje svjedoči primjer Miroslava Sertića iz Stajnice, rođenog 13. kolovoza 1922. godine On je kao polaznik pučke škole s odličnim uspjehom bio jedan od 15-orice kandidata koje je Hrvatski radiša početkom jeseni 1933. godine uputio na daljnju izobrazbu u svoj konvikt u Donjem Miholjcu, a odabran je na temelju natječaja, objavljenog u čitavoj zemlji, na koji se bilo prijavilo čak 78 osoba!

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, tj. u vremenu kraljevske Jugoslavije, osnovane su neke nove pučke škole u brinjskom kraju, npr. 1928. godine škola u Rapajin Klancu, a 1938. godine škola u Glibodolu (tada u sastavu općine Dabar i kotara Otočac). Stjepan Krpan, već spomenuti autor monografije o brinjskom kraju, donosi razmjerno dosta podataka o stanju školstva u brinjskom kraju u to vrijeme, oslanjajući se pritom pretežno na sačuvanu dokumentaciju u Hrvatskom školskom muzeju (HŠM) u Zagrebu.U godinama koje su neposredno prethodile Drugom svjetskom ratu Krpan bilježi 10 pučkih škola u brinjskom kraju (Brinje, Glibodol, Križpolje, Jezerane, Letinac, Lipice, Prokike, Rapajin Klanac, Stajnica i Vodoteč). List Hrvatski radiša, glasilo spomenutog društva, u br. 3/XX od 1. veljače 1939. godine spominje 14 pučkih škola u brinjskom kotaru. U Godišnjaku Banske vlasti Banovine Hrvatske, službenoj publikaciji objavljenoj u Zagrebu 26. kolovoza 1940. godine, tj. na prvu obljetnicu uspostave Banovine Hrvatske, stoji, pak, da na području kotara Brinje 1939/40. godine ima ukupno 16 pučkih škola, od čega 11 u općini Brinje i pet u općini Jezerane.U nastojanju da dođemo do pouzdanijega pokazatelja o broju škola u brinjskom kraju u to vrijeme posegnuli smo za fondom Odjela za prosvjetu Banske vlasti Banovine Hrvatske, pohranjenim u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu. Tamo smo, među ostalim gradivom, pronašli «Brojni iskaz škola, razrednih odjela, nastavnika i učenika prema stanju na dan 1. studenoga 1939. godine» po kotarevima.Prema tom izvoru, u brinjskom je kotaru 1939. godine doista bilo 14 pučkih škola (Brinje, Donja Kamenica, Draškovica, Jezerane, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Plašćica, Rapajin Klanac, Stajnica, Škalić, Tužević i Vodoteč), a ako im se pridoda i škola u Glibodolu, naselju u brinjskome kraju koje je tada bilo izvan granica brinjskoga kotara, onda ih je bilo ukupno 15. Pod brojem 16 mogla bi, u skladu s navedenim izvorom, biti evidentirana samo tzv. sreska (kotarska) školska referada. Možda je u tijeku školske godine 1939/40. ipak bila podignuta barem jedna od dviju školskih zgrada koje je tadašnja upraviteljica osnovne škole u Brinju, Slavka Vučić, netom bila najavila u cilju rasterećenja brinjske škole?Budući da to zasad nismo mogli konkretno ustanoviti, ne možemo ovom prilikom ni potvrditi ni opovrgnuti takvu mogućnost. Stanje školstva u brinjskom kraju pri koncu 1939. godine pokazuje slijedeća tablica:

 

Tablica: Osnovne škole u brinjskom kraju na dan 1. studenoga 1939. godine

 

REDNI BROJ ŠKOLE

 

NASELJE

BROJ ŠKOLSKIH SOBA

BROJ RAZREDNIH ODJELA

BROJ NASTAVNIKA U ŠKOLI

BROJ

REDOVNIH POLAZNIKA

1.

Brinje

5

8

8

420

2.

Donja Kamenica

1

2

2

148

3.

Draškovica

1

1

1

66

4.

Glibodol

1

1

1

37

5.

Jezerane

3

3

4

160

6.

Križpolje

3

4

4

274

7.

Letinac

1

2

2

122

8.

Lipice

2

2

2

102

9.

Prokike

2

2

2

119

10.

Plašćica

1

1

1

69

11.

Rapajin Klanac

1

2

1

88

12.

Stajnica

2

3

3

168

13.

Škalić

1

2

2

150

14.

Tužević

1

1

1

49

15.

Vodoteč

1

2

2

97

 

Sveukupno je u brinjskom kraju 1939/40. godine u 15 škola bilo 26 školskih soba i 36 razrednih odjela, a u nastavi je povremeno ili stalno bilo angažirano ukupno 35 učitelja, od čega 24 rimokatolika, jedan starokatolik i 10 pravoslavaca.Prema već citiranom Godišnjaku Banske vlasti Banovine Hrvatske, od ukupno 2089 djece u školskoj dobi u brinjskom kotaru nastavu su školske godine 1939/40. pohađala 2032 učenika, od čega 1432 rimokatolika i 600 pravoslavaca, što će reći da je bilo samo 57 mladih osoba koje nisu išle u školu.Usporedi li se to s ranije navedenim podacima iz 1903. godine, kada je zabilježen neusporedivo veći broj djece u školskoj dobi koja nisu bila uključena u obrazovni proces, vidljivo je da je u međuvremenu ipak došlo do značajnoga napretka, neovisno o tome što je taj napredak još bio razmjerno ograničenih domašaja.   

Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, u kotaru Brinje živio je ukupno 15991 stanovnik. Nacionalna struktura bila je slijedeća: 70,33 % katolika (Hrvata) i 29,64 % pravoslavnih (Srba). U isto vrijeme u kotaru je bilo čak 51,6 % nepismenih žitelja.Do početka Drugoga svjetskog rata taj je postotak ponešto opao, ali je i dalje bio velik, pa je 1939. godine iznosio 46,31 %.U tome se ogleda svojevrstan paradoks: s jedne strane bilo je razmjerno dosta pučkih škola, a s druge strane broj nepismenih je, unatoč tome, i dalje bio vrlo velik! Naime, još nisu svi išli u školu, kako zbog posvemašnjeg siromaštva širokih slojeva pučanstva tako i zbog tradicionalnoga odnosa prema školi kao snažnom čimbeniku deagrarizacije, jer su djeca bila prijeko potrebna «kod kuće za rad».

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova održavali su se u brinjskom kraju povremeni izvanškolski tečajevi opismenjavanja. Oko toga su, prema Stjepanu Krpanu, naročito bili angažirani prosvjetari Dane Zastavniković, Vera Prpić, Anica Radović, Nikola Šimunić, Grga Fajdetić, Mara Štefanac i druge osobe koje su provodile razne oblike narodnoga prosvjećivanja izvan redovne škole. Glavni uspjeh tih nastojanja u dvadesetogodišnjem razdoblju između 1921. i 1941. godine bilo je smanjenje nepismenosti za otprilike 10 %.

Ratne prilike u Drugom svjetskom ratu poremetile su uobičajene životne tijekove, pa je i školstvo u brinjskom kraju funkcioniralo krajnje otežano. Već 1941. godine poslao je brinjski kotarski predstojnik povjereniku za opće upravne poslove pri zapovjedništvu II. armije okupacijske talijanske vojske brzojav u kojem je tražio da se izdaju ne samo propusnice radnicima za Njemačku nego i dozvole učenicima za polazak škole izvan obalne zone.U zborniku Lika u prošlosti i sadašnjosti, tiskanom 1973. godine, spominje se na jednom mjestu da je u rujnu 1943. godine djelovalo devet osnovnih škola na području brinjskoga kotara pod partizanskim nadzorom.Tijekom rata stradala je u Brinju stara školska kronika s pismohranom, čime je zauvijek nestalo materijala od prvorazredne važnosti za proučavanje povijesti školstva u lokalnim razmjerima.

 

Suvremeni trendovi

Budući da je u Drugom svjetskom ratu oštećena školska zgrada u Brinju, nastava se neposredno po završetku rata neko vrijeme održavala u kućama obitelji Bosnić i Jurašić. Prvi poratni učitelji, kako ih Krpan bilježi, bili su: Nada Petrinić, Nada Potkornjak, Grga Laktić, potom Franjo Srdoč, Gabrijel Dumović, Marko Šimunić i dr.Uskoro su u zaseocima Draženovići i Lučane osnovane nove škole. U socijalističkoj Jugoslaviji osnovno je obrazovanje postalo osmogodišnje. Tome se postupno prilagođavala i brinjska osnovna škola. Ona je školske godine 1951/52. bila sedmogodišnja, a imala je šest učionica, devet odjela, 305 učenika i devet prosvjetnih djelatnika, od čega sedam učitelja i dva nastavnika.S vremenom je osnovna škola u Brinju postala potpuna, tj. osmogodišnja, a školske godine 1965/66. uselila se u novu zgradu u kojoj se i danas izvodi nastava.

Sveukupna modernizacija javnoga života u vremenu poslije 1945. godine izazvala je u zapuštenome brinjskom kraju niz negativnih posljedica u njegovoj ukupnoj socioekonomskoj i sociokulturnoj zbilji. Doduše, komunističke su vlasti provodile neke neizbježne civilizacijske imperative (kao što su npr. elektrifikacija, asfaltiranje cestovne mreže i srodni infrastrukturni zahvati), ali puno više od toga nije se radilo. Štoviše, ukidanjem kotara i općine 1950/60-ih godina Brinje je počelo rapidno gubiti niz sadržaja koji su mu osiguravali središnju ulogu među ostalim naseljima u čitavome kraju. Rezultat je izrazita depopulacija kojoj se još ne nazire kraj. Prije 70-tak godina u brinjskom je kraju živjelo oko 16 000 žitelja, a sada ih ima jedva nešto više od 4000, s tim da je samo u posljednjih desetak godina zabilježen demografski pad od približno čak 2000 ljudi (1991. godine živjelo je u brinjskom kraju oko 6000 ljudi). Slijedom toga, osnovna škola u Brinju, preobražena u osmogodišnju školu, postupno je postajala središnjom školom za djecu iz čitavoga kraja. Ona uglavnom putuju autobusom u školu u Brinje, dok manje škole naprosto sve više ostaju bez polaznika, tj. onih kojima je škola i namijenjena. Donekle jedina svijetla točka u cijeloj toj krajnje nepovoljnoj konstelaciji, ukoliko se možemo tako izraziti, iščezavanje je nepismenosti. Prema najnovijem popisu stanovništva iz 2001. godine, na području općine Brinje žive 84 nepismene osobe, mahom starije dobi, što je samo 2,04 % ukupne populacije (4108 stanovnika).

Na početku Domovinskog rata brinjska je škola zbog ratnih zbivanja neko vrijeme bila izmještena u turističko naselje Zagori kraj Novog Vinodolskog, a kad se situacija malo stabilizirala nastavnici i učenici vratili su se u zavičaj. U samostalnoj Republici Hrvatskoj početkom 1990-ih godina Brinju je vraćen status općinskoga središta u sastavu Ličko-senjske županije, ali su mnogi naslijeđeni problemi iz prošlosti i danas prepoznatljivi.Osnovna škola Luke Perkovića u Brinju imala je 1993. godine u svih osam razreda ukupno 293 učenika, a 1998. godine ukupno 326 učenika. U njoj su – prema podacima iz 1998. godine – radila 22 nastavnika.Danas je brinjska osnovna škola jedina osmogodišnja škola u čitavome brinjskom kraju. Uz nju je prije koju godinu dovršena moderna športska dvorana, a podignut je i dječji vrtić «Ciciban». Područje škole u Križpolju, Letincu, Lipicama, Križ Kamenici, Jezeranama i Stajnici organizirane su kao četverogodišnje škole. Njihovi polaznici svoje osnovnoškolsko obrazovanje u pravilu nastavljaju i završavaju u brinjskoj osnovnoj školi. Popisom stanovništva 2001. godine evidentiran je u cijeloj brinjskoj općini ukupno 281 učenik osnovnih škola.Dobar dio svršenih osnovaca danas nastavlja srednjoškolsko obrazovanje u Otočcu i Senju, odnosno drugdje, a pojedinci studiraju na višim školama i fakultetima.

 

Zaključak

Cjelokupna povijest školstva na području današnje općine Brinje pokazuje vrlo usporen hod prema njegovoj današnjoj slici. Iako se brinjski kraj može pohvaliti uistinu respektabilnim kontinuitetom prosvjetne djelatnosti od druge polovice 18. stoljeća, nepismenost je u lokalnim razmjerima svladana praktički tek u drugoj polovici 20. stoljeća. U najnovije vrijeme procesi depopulacije prijete ozbiljnom narušavanju postojeće obrazovne strukture. Sudbina periferije sa svim značajkama koje uz to idu zajednički je nazivnik pod koji se mogu podvesti svi uzroci i posljedice obrazovnih i općih društvenih preobrazbi u brinjskom kraju nekoć i sad.



Uvodno izlaganje održala je tom prigodom ravnateljica škole Marija Vičić. Pisac ovih redaka podnio je kratko priopćenje o povijesti školstva na području sadašnje općine Brinje. Potom je predstavljeno aktualno učeničko stvaralaštvo. 

 

Tražilica



Kalendar
« Lipanj 2021 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji


Dnevni tisak


Obrazovni časopisi


Školstvo


Brojač posjeta
Ispis statistike od 13. 2. 2011.

Ukupno: 163631
Danas: 2

Dokumenti




preskoči na navigaciju