Učenička himna

 Brinje

Monetium je ime koje je u dalekoj prošlosti nosilo mjesto Brinje, što će reći da je samo mjesto znatno starije nego njegovo današnje ime. Tragovi naseljenosti ljudi u brinjskom kraju sežu u pradavna vremena. Potvrđuju to neki svojedobno otkriveni nalazi iz prapovijesti, npr. na lokalitetu Humac nedaleko Brinja. Najstariji poznati žitelji brinjskog kraja bili su Japodi. To je jedna od više Ilirskih plemenskih zajednica koje su nekoć nastanjivale ne samo znatne dijelove naše domovine nego i dijelove susjednih zemalja. Kasnije su došli Rimljani. Oni su pokorili Japode.

Iz vremena vladavine Rimljana potječe naselje koje se zvalo Monetium. To je sigurno bilo rimsko naselje, a možda još i japodsko. Zanimljivo je da se prostor današnjeg Sokolca u središtu Brinja u svakodnevnom govoru brinjskog stanovništva naziva Gradinom. Taj naziv ponajprije upućuje na japodsku tradiciju podizanja naselja na brežuljcima ili brdima radi lakše obrane od neprijatelja. Ne mora nužno biti tako, ali je sasvim izvjesno da je neka vrsta ljudskog naselja na području Brinja morala postojati i u japodsko doba. Monetium je latinski naziv. Teško je dokučiti njegovo pravo značenje. Najbliža latinska riječ «moneta» upućivala bi na novac. To može značiti svašta i ništa. Bilo bi prilično nezahvalno bilo što iz toga izvoditi. U svakom slučaju, Monetium je prvo i najstarije zabilježeno ime naselja na mjestu gdje se danas nalazi Brinje. To je zapravo bilo Brinje prije Brinja, pa je utoliko i opravdano rabiti to ime u brinjskom kontekstu, neovisno o tome što ono potječe iz vremena prije doseljenja Hrvata.

Na prijelazu iz staroga u srednji vijek, u vremenu kada se doseljeni Hrvati polako ukorjenjuju u današnjoj domovini, antički Monetium silazi s povijesne pozornice.

U ranom novom vijeku brinjski je kraj pripadao župi Gacka. Ta je župa, zajedno sa župama Likom i Krbavom, u ranohrvatsko doba bila posebno područje koje se nalazilo pod upravom zajedničkog bana. U razvijenom srednjem vijeku Brinje se oblikovalo kao važna trgovačka postaja na drevnoj cesti koja je iz Senja preko Modruša vodila u unutrašnjost hrvatskih zemalja. Iako je logično pretpostaviti da je samo mjesto znatno starije, a ima i nekih pobližih navoda o tome, ono se pod imenom Brinje u povijesnim vrelima prvi put izrijekom spominje tek 1343. godine. Tada je zapisano čak dva puta: prvi put 14. ožujka 1343. kao «Brigna», a drugi put 18. lipnja iste godine kao «Bregne». To je najstariji zasad poznati zapis imena Brinje u starim dokumentima. Većina stručnjaka smatra da to ime potječe od čakavskog lokalizma «brnja», tj. obična borovica, a to je biljka koja i danas u značajnoj mjeri raste u tom kraju. Isto tako ono bi se moglo izvesti i iz lokalizma «brina», tj. uzvišenje, čime također obiluje gorski pejzaž brinjskoga kraja.

Iz srednjovjekovlja potječe određeni broj latinskih povelja koje su ili izdane u Brinju ili se Brinje spominje u njima. To se može zahvaliti činjenici da su Brinjem u to doba gospodarili krčki knezovi Frankapani (kasnije poznatiji kao Frankopani). Oni su na uzvišici usred mjesta podigli svoj tvrdi grad (spominje se od 1411. godine), kasnije poznat kao Sokolac. U njemu je npr. stolovao Anž VIII. Frankopan Brinjski koji je 1465. izdao jednu latinsku ispravu «u našem gradu Brinju» (in castro nostro Brigne). Tako je na mjestu antičkoga Monetiuma zaživjelo srednjovjekovno Brinje, a ime se zadržalo do danas.

mr. Željko Holjevac (za Glasnik Zavičajnog kluba "Brinje")